LES MONTAGNES SERBES

OD SRPSKIH PLANINA

Nis, oktobar 1997

APocetkom oktobra 97 krenuli smo sa Sekom na parenje. Nasa destinacija bila je Nis, Vojna odgajivacnica. Izabranik je bio Cal, jedan od lepsih jugoslovenskih sampiona, iako skromne visine. Cal je imao snimljene kukove, rezultat je bio A i ja i danas cuvam njegovu radiografiju.
Niš je oduvek bio vazan saobracajni cvor. Preko njega idu putevi koji dolinom Južne Morave i Vardara i vezuje Solun i Istambul sa Beogradom i drugi , koji ide dolinom dolinom Nišave i Marice , opet za Istambul. Ovaj put je bio i ostao jedan od glavnih na Balkanu. Poznat je još u periodu rimske i vizantijske istorije, kada se zvao "Via Militaris". U srednjem veku poceo se nazivati "Carigradskim drumom". Danas ova važna evropska magistrala, sa Nišom kao znacajnim tranzitnim gradom, povezuje centralnu Evropu sa Malom Azijom. Preko Niša vode vazni kopneni i vazdušni putevi za Beograd, Skoplje, Dimitrovgrad, Pristinu i Zajecar.
Naissus (staro, rimsko ime za Nis) se prvi put spominje u pisanim izvorima pocetkom II veka n.e.. Nabrajajuci gradove u provinciji Gornja Mezija Ptolemej ga navodi zajedno sa drugim dardanskim gradovima sto pokazuje da se u medjuvremenu Naissus znatno razvio. U II veku Naissus postaje i vojna baza.
Svoj puni razvoj i najveci ekonomski procvat Naissus dozivljava u IV veku. O tome svedoce pisani izvori u kojima se sada sve cesce spominje grad, a takodje i arheoloski podaci koji su za ovo razdoblje vrlo brojni i raznovrsni. Jedan anonimni pisac sa pocetka IV veka belezi: "U Naissusu je rodjen i vaspitavan Konstantin Veliki koji je, kasnije, ovaj grad velicanstveno ukrasio". Konstantinovo poreklo iz Nisa navode i drugi izvori.
Zauzimanje Naissusa od strane Huna 441. godine znacilo je prekid razvoja i procveta Naissusa. Na rusevinama rimskog grada Naissa razvio se sadasnji Nis.






Sa Sekom smo jedva uspeli da se smestimo u Hotelu u Niskoj Banji. Rimljani su vec u II veku naše ere izgradili kupatilo i citav banjski kompleks. Udaljena je od Niša 10 km. , a nalazi se ispod ogranaka Suve planine. Izvori ove Banje spadaju medu najradioaktivnije u Jugoslaviji. Izvor "Glavno vrelo" ima tempreraturu od 16.5 - 36.8 stepeni a "Školska cesma" 19.2 stepana. Seku smo morali da skrivamo, jer tamo niko ne prima pse u hotele.

Seki je to bilo prvo parenje i imala je vise od 2,5 godine. Kada smo stigli kod vojske, uradili su jedan vaginalni bris i rekli da je spremna za parenje. Cala su doveli na povodniku, Seku su zgrabila 3 vojnika i zamisljali su da ce se psi spariti pod tim uslovima. Medjutim, Seka se otimala kao lavica, a Cal nije izgledao mnogo zainteresovan i nije bilo nikakve sanse. Onda je veterinar iz ambulante pribegao inseminaciji na vrlo rudimentaran nacin, da ne ulazim u detalje. Ukoliko se dobro secam, tu proceduru ponovili smo jos jednom. Prilikom naseg boravka imali smo prilike da obidjemo celu Vojnu odgajivacnicu, da posmatramo dresuru i da pogledamo prostoriju u kojoj se cuvaju arhive aodgajivacnice i trofeji njihovih pasa. Tada smo napravili i par fotografija koje slede.





Videli smo Leja


Calovog oca, jos dosta dobro drzeceg, ali veoma lakog kostura, Cala, koji je pokazao i sta zna da radi, kao na primer da iz daleka pruza sapu. Cal nije bio visok, 70-72 cm, dosta kratkog tela, odlicno uglovan, prelepog kretanja, lepe i jake glave sa velikim « naocarima ». Glavu je nosio dosta visoko i kada je gledao, bilo je to sa visine








Fotografisali smo zatim i najlepsu zenku, Arsu, koja je tada pobedjivala na izlozbama,





njenu cerku, opet veoma slicnu, snaznu i visoku kuju




i jos nekoliko zenki.
Pokazali su nam i novo nabavljenog psa iz Musnikova, Sokola, koji je vazio za sina cuvenog Tarzana. Nije mi se dopadao. Veoma crna glava odudarala je od dosta svetlog tela, telo je bilo dugacko, stavovi i uglovi nogu bili su malo problematicni, a rep je nosio dosta uvrnut.

Na putu za Beograd zaustavili smo se da obidjemo nekoliko lepih manastira u okolini Krusevca, u podrucju izmedju Velike i Zapadne Morave, koji svi pripadaju moravskoj skoli. Ova skola nastala je u relativno kratkom periodu. Uzima se da je to interval koji pocinje Marickom bitkom (1371) a zavrsava se potpunim padom Srbije pod tursku vlast (1459).
Stil se karakterise crkvama gradjenim u obliku krsta, a sa dodavanjem apsida i pevnica vise su licile na trolist. Karakteristicne su i priprate, zatim po 5 kubeta, oktogonalnog oblika, pokrivenih olovom, a same gradjevine su ili kombinacija kamena i cigle, ili su samo od kamena i onda omalterisane. Najupadljivije su dekoracije u obliku venaca, rozeta i arhivolta. Rec je o prepletima uradjenim u prilicno dubokom reljefu.
Prva i najznacajnija crkva koju smo obisli bila je Lazarica u Krusevcu. Radi se o zaduzbini Kneza Lazara, koju je on sagradio izmedju 1377 i 1380 god.
Crkva je velelepna i veoma bogata ornamentima, narocito iznad prozora.












U parku oko crkve nalazi se ovaj spomenik koji pretstavlja kneza Lazara, delo vajara Mitrica.




Manastir Naupara udaljen je 12 km od Krusevca i lezi na reci Rasini. Manastir je sagradjen verovatno 1381 god. Bio je potpuno razrusen i obnovljen je 1835 god. Malo je pisanih izvora o ovome manastiru. Bili smo apsolutno fascinirani velikom i malom rozetom na glavnoj fasadi.
Put nas je zatim vodio u Manastir Ljubostinju. On se nalazi u neposrednoj blizini Trstenika. Manastir je posvecen Uspenju Bogorodice, a zaduzbina je kneginje Milice. Gradjen je 1388/1389).










Freske su radjene krajem 14 veka, majstor je bio Makarije. Ova freska pretstavlja kneza Lazara i kneginju Milicu. Posle Kosovske bitke, kneginja Milica se zamonasila u ovom manastiru, tu je provela kraj zivota i tu je i sahranjena.


Sledeci manastir koji smo obisli bilo je Veluce. Manastir se nalazi desetak km jugoistocno od Trstenika. Pretpostavlja se da je crkva gradjena krajem 14 veka, a o ktitorima postoje samo pretpostavke, jer su natpisi ispod fresaka osteceni i necitki.


Sledila je poseta manastiru Rudenica. Manastir lezi nekoliko km dalje od Veluca. Manastir je van sela, na potoku i ispod posumljenog brega. Tesko je pristupacan. Smatra se da je zaduzbina Vuka, brata despota Lazarevica. Za razliku od drugih, ova crkva je omalterisana i na njoj se nalaze dosta komicne freske, verovatno dela stanovnika obliznjeg sela.





Poslednji i jedan od najlepsih manastira koje smo obisli bio je Kalenic. Ovaj manastir nalazi se zapadno od Jagodine. Manastir je podignut u prvoj polovini 15 veka. Kao ktitori spominju se Bogdan i Milica, plemici u sluzbi despota Stefana Lazarevica.







Poznavaoci plastike Kalenica, slazu se da je unutrasnji portal najmonumentalniji i najbogatiji portal moravske skole.
U obilasku manastira zatekla nas je noc, te smo sa Sekom prenocili u jednom privatnom motelu, koji jos nije bio zavrsen.
Po povratku u Beograd, pocela sam da se sekiram i da se pitam. Pred kucom se redovno skupljalo 4-5 pasa lutalica i Seka je ocigledno bila veoma zainteresovana njihovim prisustvom. Nisam vise mogla da je izvedem ni u malu setnju. Posle 2-3 dana, javila sam se u vojnu odgajivacnicu i pitala mogu li da parenje ponovim. Tako smo ponovo sisli do Nisa, srecom da smo to uradili, inace bi Seka ostala prazna.
Za povratak uzeli smo drugi pravac, da malo promenimo, uputili smo se prema Zajecaru. U živopisnoj dolini Crne reke, nedaleko od Zajecara, iza pitomih pobrdja i daleko od slucajnih pogleda putnika, vec sedamnaest stoleca stoje ruševine drevnog Gamzigrada. Visoke bedeme sa ogromnim kulama i monumentalne gradjevine koje oni štite prvi su opisali, još tokom prošlog stoleca, retki putopisci i ljubitelji starina, smatrajuci da su to najbolje ocuvani ostaci rimske arhitekture u Evropi.
Dugo su trajale strucne i naucne rasprave o tome šta su zapravo te misteriozne gradevine. Do konacnog rešenja te velike tajne došlo se mukotrpnim arheološkim istraživanjima kojima je više od dvadeset godina rukovodio akademik Dragoslav Srejovic.




Kada su u punom sjaju zablistala velelepna zdanja ukrašena najlepšim mozaicima i skulpturama, tom pronicljivom i upornom istraživacu postalo je sasvim jasno da Gamzigrad može biti samo jedno - carska palata.

koju je, prema tvrdnji Pseudo Aurelija Viktora iz 360. godine, u svom rodnom mestu u kome je i sahranjen izgradio rimski imperator Gaius Valerius Galerius Maximianus (293-311)2). Arhivolta sa natpisom FELIX ROMULIANA , nadena 1984. godine, dokalazala je sve pretpostavke Dragoslava Srejovica, pa je Gamzigrad konacno svrstan tamo gde i pripada - medu najznacajnije spomenike rimske imperijalne arhitekture.
Imperator Galerije, tvorac tog velelepnog zdanja, rodjen je sredinom III stoleca. Pripadao je najnižem staležu, što mu nije smetalo da postane hrabar vojnik i kasnije srcan i razborit vojskovodja koji je odano služio Imperiji i njenom reformatoru Dioklecijanu. Smatrajuci da je Galerije licnost kojoj posle može spokojno poveriti vladavinu u istocnim delovima Carstva, Dioklecijan ga je oženio svojom cerkom i 293. godine proglasio za savladara.
Zavrsna faza naseg povratka ka Beogradu bili su bozanstveno spremljeni corbasti skembici u jednom restoranu u Zajecaru. Posle toga nas je put narednih godina vise puta vodio u Zajecar
Seka je celo vreme naseg putesestvija bila super, posle male setnje, cekala nas je strpljivo u kolima.
2 meseca docnije okotilo se 5 stenadi, od kojih su samo 2 zenke i jedan muzjak ostali u zivotu: Veca, koja je ostala kod nas, Vrska i Vojkan.