LES MONTAGNES SERBES

OD SRPSKIH PLANINA

1991, NASE POSLEDNJE LETOVANJE NA MORU

   Kao i svake godine, proveli smo deo avgusta i septembra na moru, na Bisevu, malom «ostrvu Robinsona», neposredno posle ostrva Vis. Bisevo se nalazi prakticno u sredini Jadrana, blizu italijanskih teritorijalnih voda. Pse smo ostavili na cuvanje Antoaneti, nasoj kucnoj pomocnici. Kao obicno, to nije bio pravi odmor, jer smo skoro svo vreme iskoristili da radimo na dovrsenju kuce, koju smo izgradili na vrhu tog prelepog ostrva .


Tu smo proveli sve nase raspuste pocev od 1965, onda vam je jasno do koje smo mere zaljubljeni u to bozanstveno ostrvo. Priroda je tu netaknuta, nema puteva za vozila, samo magarece staze, nema radnji ni restorana, osim u dva meseca pune turisticke sezone, a mnogo godina nije bilo ni struje. Ljudi u potpunosti zavise od «pruge», malog ribarskog brodica koji vrsi prevoz od Komize na Visu do Biseva i natrag. Na Bisevu nema zive duse preko zime, ali leti se kuce napune familijom ribara. Priroda je jako pitoma, staze vas vode kroz vinograde i borove sume. Juzni deo ostrva je potpuno nenastanjen i divlji, pod makijom i zavrsava se strmim stenama o koje udaraju ogromni talasi od juga. U podne se cuju samo cvrcci. Na plazi, pod borovima rastu biljke iz porodice lilija ciji cvetovi opojno mirisu, a uprolece je ostrvo sasvim drukcije, sve je zeleno, sve je u cvetu i mirise.
   Napustajuci nase ostrvo, nismo jos bili svesni da je rat sasvim blizu, ali putujuci po Srbiji, bili smo svedoci mobilizacije i pokreta trupa. Posle vise godina rata i nestabilnih vremena, mi smo malo ostarili, nagomilali zdravstvene probleme i tako nismo vise krocili na nase voljeno ostrvo. Sada bismo najvise voleli da tu kucu prodamo, jer je izlozena suncu i nepogodama, a nema ko da je odrzava.

   Posto smo stigli kod mojih roditelja, u Beograd, posetili smo vise odgajivacnica Sarplaninaca. Otisli smo ponovo u Sremsku Mitrovicu, kod Perakovica. Zlatko nam je pokazao svoje pse, bilo je novih zenki i mlad muzjak, Artur, koji je imao jako otvorene uglove nogu i koji nije bio ni blizu tako vredan kao Tarzan.
Lola


Zlatko nas je odveo u vise dvorista da nam pokaze Sarplanince. Pokazao nam je jednog muzjaka od 10 godina, koji je bio gotovo potpuno slep i njegovu cerku, Lolu. Oboje su imali malo buljave oci.

Lola



U jednom drugom dvoristu, pokazao nam je prelepu i krupnu kuju, koja se isto zvala Lola.
   Zatim nas je odveo kod Svete Vasica. Bivsi odgajivac Sarplaninaca, presao je na odgoj Kavkazaca.



Duze vremena divili smo se njegovom muzjaku Kavkazcu, koji je toliko licio na lepog Sarplaninca, da je bilo gotovo nemoguce primetiti da se radilo o drugoj rasi.









To nije bio slucaj sa njegovom zenkom Kavkazca, ni sa drugim muzjakom !




Tajson
Sveto je jos imao par Sarplaninaca, Tajsona, koga smo vec videli u Kragujevcu i jednu zenku. Tajson je bio Arapovog tipa, laksi, ali vrlo harmonican.
Kasnije smo imali prilike da upoznamo jednog njegovog sina, a nekoliko godina docnije i unuka, Bigora, poslednjih godina u vlasnistvu Bobana Petrovica u Nisu.


Karabeg    U okolini Beograda, u Baricu, posetili smo ponovo naseg prijatelja Gorana Neskovica. Tada je kao muzjaka imao Karabega, koji je vec imao 8,5 godina. Karabeg je jos uvek bio jako pokretan, uspevao je da bez problema iskoci iz boksa visokog 2m. ! Karabeg je bio jelenje boje, skromne visine, imao je lepu, snaznu glavu, odlicne stavove, uglove i hodove.
Bula








Od zenki je imao Miniku i Bulu, obe iz Mitrovacke linije, dugackih nosnika i vrlo slabo naglasenog stopa.



   Posle izlozbe u Cacku, posetili smo odgajivacnicu «Vujanski» bracnog para Skipic-Bojovic. Gospodja Vesna Bojovic bila je sa svojim pokojnim muzem, Milosem Bojovicem, vlasnica prve civilne odgajivacnice Sarplaninaca u Srbiji. Ona ima ogromno iskustvo. Gospodin Skipic je takodje dugogodisnji odgajivac ove rase i neosporno jedan od najboljih poznavaoca Sarplaninca. Oni su nam pokazali jednu zenku koja je po njihovim recima imala izvorno poreklo. Bila je stvrano, zute boje, ali ja nisam sasvim sigurna u njeno poreklo sa planine .

Zatim smo morali da se divimo jednom mladom muzjaku, novoj nadi odgajivacnice, koji se zvao Zoro-Bucko. On je bio sin Gari-Koraba, koga smo imali prilike da vidimo na izlozbi u Kragujevcu i Kostolcu.
                   
Zoro-Bucko bio je neosporno bolji od oca, ali je imao jos nekoliko osobina limfaticnosti. Njegov portret nalazi se na korici prve knjige o Sarplanincu, ciji je autor G. Skipic. On je bio kratkog i cvrstog tela, sa dobrim stavovima i uglovima, a to nije bio slucaj njegovog oca. Posto sam rekla da mi se vise dopada njihov sampion Cer-Meda Marsoniski, G-dja Bojovic je pozurila da mi pokaze da taj pas nema dobar zagriz.

   Upoznali smo se takodje sa jednim dugogodisnjim odgajivacem Sarplaninaca, Cvetkom Milicem. On stanuje u Jajincima, blizu Beograda.
Pokazao nam je mladog muzjaka, sina Dingo-Bena, koji je imao dosta mana ,













jednu mladu zenku, mnogo crnu za moj ukus. Pacha





Posedovao je jos jednu kvalitetnu zenku, Malenu, cija fotografija mi nije bas najbolje uspela. U diskusiji o manjem i kompaktnijem tipu Sarplaninca, Cvetko nas je odveo u jedan stan, na Cuburu, gde smo videli psa Pasu. Imao je sigurno dobro poreklo, ali mi se ucinio pregojen, sa suvise trbuha i malo dugacak.
   Posetili smo jos i druge odgajivacnice i dve izlozbe, o njima u sledecem nastavku.