LES MONTAGNES SERBES

OD SRPSKIH PLANINA

PRVO LETOVANJE SARPLANINKE ZOE

Stizemo na Ohrid pre podne. Moramo da nadjemo prenociste. Slucajnost je htela da privatnu sobu nalazimo u kuci koja ima istu adresu kao nas stan u Beogradu. Vlasnica, jedna gospodja pedesetih godina, prihvata Zoé pod uslovom da ova spava na terasi, ali u praksi, Zoé ce mnogo cesce spavati u njenoj sobi, ispod zacelja njenog kreveta.
Ostajemo dvadesetak dana da se izlezavamo na plazi, po prelepom vremenu. Zoé nas prati svuda, osim kada obilazimo crkve i manastire. Za vreme tih obilazaka, cuva je nasa gazdarica. Na plazi, Zoé luta, obilazi sve, prati setace i kupace, vrlo je radoznala.
Kada se suncam, ona se zabavlja da mi cupa kosu, izvlaci konce iz mog lepog peskira za plazu.




Jednog dana spustili smo je malo naglo u vodu i to je bila kapitalna greska : celog zivota, ta vrlo hrabra kuja, zazirace od vode, bilo na moru, na jezeru ili na reci.
Vrlo plavo Ohridsko jezero nalazi se na visini od 695m nadmorske visine i odlikuje se vrlo blagom klimom. Dugacko 30km i siroko 15km, njegova najveca dubina je 294m, a povrsina 350km².





Providnost njegove vode omogucava vidljivost i na 24m dubine. Okolo jezera priroda je netaknuta. Granica prema Albaniji sece juznu stranu jezera.


Stari grad Ohrid, nekada Lihnidos, nalazi se na severnoj strani jezera, ugradjen u stene, posejan po brezuljcima i delimicno skriven u zidine Samuilovog grada. Kuce se ogledaju u bistre vode jezera. Izgradjen je u orijentalnom stilu, kuce se sire od temelja prema spratu, bele su boje sa starim tamno obojenim gredama, sa balkonima ispod krovova od starih ceramida. Ulicice su vrlo uske. Niko nije bolje reprodukovao staru arhitekturu gradova juzne Jugoslavije i ove u Ohridu, od Ljubomira Ivanovica u njegovim crtezima olovkom, koji izgledaju kao u boji. Grad Ohrid je anticki grad, koji obiluje crkvama i manastirima cija je unutrasnjost dekorisana prelepim freskama, rezbarijom (cuvena debarska skola) i ikonama. U gradu Ohridu pojavilo se jedno od jezgara slovenske kulture. Kliment i Naum, sledbenici Sv. Cirila i Sv. Metodija, sire cirilicno pismo i otvaraju 893-e prvi slovenski univerzitet.
Svakog dana obilazimo jednu od predivnih crkava. U centru grada posetili smo katedralu Sv. Sofija (IX vek), najstariji i najzapazeniji sacuvani spomenik grada, crkvu Sv. Bogorodice Perivlepte i na ivici grada, na jednom brezuljku, lepi manastir Sv. Jovan Kaneo.
Medju ostalim atrakcijama citirajmo Samuilov grad (V-i vek), Baziliku u Studencistu sa mozaikom iz VI-og veka i anticki teatar.
Na istocnoj obali jezera otkrili smo, izmedju ostalog, veoma zivopisni manastir Sv. Zaum. Jedna ekskurzija odvela nas je skroz na jug, na albansku granicu, gde se nalazi cuveni manastir Sv. Nauma iz X-og veka, poznat po svom ikonostasu od rezbarije i nekoliko fantasticnih ikona.
Jedna anekdota sa Zojom vezana je za ovo mesto. Pred manastirom, Zoé je nasla jednu zgazenu i skroz sasusenu zabu. Po instinktu pregladnelog kuceta, kakva je bila po silazenju iz njene rodne Restelice, uhvatila je tu zabu u celjust. U tom momentu naisao je jedan mesanac koji je hteo da se sa njom upozna. Plaseci se za svoju zabu, mogu reci da mu nije priredila prijateljski docek.
Prespansko jezero bilo je jedan drugi izlet. Put nas je vodio kroz planinu Galicnicu, jedna velika teritorija proglasena Nacionalnim parkom, bogata zverima. Tako smo dobili savet da mnogo ne izlazimo iz kola, jer sresti medveda nije retkost. Nasu radoznalost privuklo je stado bivola koje se bas kupalo u jezeru. Prespansko jezero je veoma razlicito od Ohridskog, ono je plice i zelene boje, i ono je lepo na svoj nacin. Galicnica je dosta gola.
Oprobali smo sve restorane u Ohridu i okolini, najvise smo cenili jedan na plazi u kome se mogla jesti cuvena ohridska pastrmka. Pijaca u Ohridu je vrlo zivopisna, na nju smo odlazili i da se divimo sarenilu i da merimo nase zakrzlajlo stene. Na kraju naseg boravka, a tada je sigurno imala preko 2 meseca, tezila je samo 6kg.
Put za natrag bio je dugacak, tako se vise nismo zadrzavali da obilazimo znamenitosti. U Beogradu nas je, u principu, cekalo musko stene koje smo rezervisali jos iz Belgije, kod jednog od glavnih odgajivaca. Nase razocarenje je bilo beskrajno, kada smo ugledali jednog ogromnog stenca, koji je ocigledno bio mnogo stariji, nego sto su pokusavali da nas ubede i koji je bio invalid na prednjim nogama. Celo dosaplje je lezalo na zemlji i kretao se kao Carlo Caplin. Mi smo ga ipak uzeli, u nadi da ce se u dobrim uslovima njegov problem popraviti. Medjutim, gledajuci ga takvog, postavljali smo pitanja, da li je pametno da ga uzmemo. Najzad smo konsultovali jednog dobrog veterinara, Profesora fakulteta, koji nam je odmah savetovao da ga vratimo, jer je bio siguran da se takvi problemi nece srediti. Vratili smo se u Belgiju sa Zojom bez partnera. Trebalo je biti strpljiv i traziti drugog muzjaka.